-
- BIHAC NA OSTRVU
Biscani su poput Engleza - zive na ostrvu.
Englezi su svjesni da su ostrvljani i time se, bez sumnje, ponose. A
Biscani? Vjerovatno i ne znaju da je njihov grad podignut na ostrvu, ili
ih se ne tice. Oni, mozda, i ne primjecuju ono sto bi svaki stranac uocio
prilikom prve setnje gradom. Steta, a imaju toliko razloga da se prave
Englezi.
Salu na stranu, ali Bihac je stvrano izgradjen na
ostrvu svetog Ladislava, nazvanom po ugarskom kralju Ladislavu I
Arapadovicu, koji je bio sin Kralja Bele I. Bihac se inace spominje u
dokumnetima tek u XIII stoljecu, a naziv ostrva upucuje na to da je mogao
biti sagradjen i dva stoljeca ranije. Posto nema nikkave dokumentacije o
postanku grada, narod ovog kraja jedino se oslanjao na legende i nudio ih
ozbiljnim piscima istorije. Ali, ni legende da nam se sloze; po jednoj je
neki velemoza imao tri kceri: Biku, Soku i Vranu, koje su sagradile tri
tvrda grada - Bihac, Sokolac i Vrnograc, ali postoji i kod Lopasica jedna
slicna koja kaze da Bihac i Senj sagradise dvije sestre - Bika i Seka.
Bilo kako bilo, Bihac koji je po starim listinama mijenjao ime u dosta
navrata - od Wyhygh preko Byhig, do Bihag i Bisce, sagradila je, izgleda,
tek legenda, jer se njegovo ime jedino vezuje s nepoznatom vlastelinkom
Bikom. Kako nas grad nikad nije imao svojih Evlija Celebija, u nasljedje
su nam ostale silne istorijske rupe, pa nemamo nacina da ih pokrpimo.
Neosporno je da su ovaj kraj osvojili Avari i Sloveni jos u VII stoljecu,
a oni su bili najvjerovatnije ti koji su mogli da udare temelje grada.
Poslije su dosli Ugari, a dokumenti okasnise.
Bihac se prvi put spominje pod imenom Wyhygh u
Povelji ugraskog kralja Bele IV, izdatoj 26. februara 1260. Drugi put je
pomenut u Kraljevskoj povelji iz 1262, kojom je Biscu da status slobodnog
kraljevskog grada. Obje povelje se nalaze u Budimpesti, ali to prije
ovdasnjih istoricara otkri orijentalista Ekrem Causevic, koji mi je o tome
pricao kad sam se vratio s jednog studijskog boravka u Madjarskoj. A sta
su prethodne Bele zapisivale niko ne zna. Ni budimpestanska Istorijska
riznica. Zato nam je pisana istorija o ovakom starom grada nekako mlada,
pa se sve hvatamo za listine iz proslog stoljeca. A u listinama opet -
Bihac na ostrvu. I kaze se ovako: iduci iz pravca Zavalja, u prolazu kroz
Bihac moralo se preci tri mosta - onaj na Jarku, te dva na Uni, posto je
put vodio preko Otoke. To jos jednom dokazuje da je Bihac, grad koji su
bar jednom spasile guske i patke, "ab urbae condita" bio ostrvo. I mada je
mijenjao ime i legende, stalno je bio na istom mjestu, opasan vodom, koja
je vjerovatno, i u ona vremena stvaranja istorijskih rupa tekla Jarkom iz
Une u Unu.
Neki izvori tvrde da su Jarak prokopale ugarsko -
hrvatske vlasti, te da su ga dovrsile 1566. i da je sluzio, u sprezi sa
bedemom, za odbranu grada od Turaka. Medjutim, tim izvorima jer vjerovati
koliko i nenaucnim legendama, ili tvrdnji da je Bihac sa Karlovcem gradio
ban Karlovic, kako narodna pjesma veli, jer ako je grad vec izgradjen na
ostrvu, i to svetog Ladislava, onda je oko njega bez sumnje i ranije tekla
voda. Uostalom, teren oko starog jezera, bogatog jos i danas motivima za
razgledice, inace je nekoliko metara nizi, sto upucuje na zakljucak da je
bio u najmanju ruku plavan. Tako otpada cak i tvrdnja onih koji kazu da je
grad sazidan na vjestackom ostrvu.
Biscanima drag Jarak, ili Kanal, doveli su u red,
nakon rusenja bedema, austro-ugarske vlasti, da bi na njemu 1911.
izgradile prvu hidrocentralu u ovom kraju. To je, medjutim, vec bilo
pitanje estetike i funkcijalnosti vode, koja je nastavila svoj put iz Une
u Unu, opasujuci i dalje grad. Uz Jarak jer uredjen i lijep park, tako da
sve bude po protokolu pedantne monarhije kajzera Franca Jozefa, koji se u
ovim krajevima odomacio kao car Franjo Josip i sijao jos dugo s dukata sto
su ih nosile ovdasnje zene.
I tako, bez obzira na legende i dokumenta,
Biscani su, bar oni koji zive u samom centru grada - ostrvljani. Ili -
otocani. I mogu mirne duse da se prave Englezi. Zato bolje im je to
objasniti sada, nego da cekaju slucajnog stranca koji ce sve u setnji
vidjeti - i reci. Ili koji ce im iz knjiga njima nepoznatih govoriti o
njihovom gradu, kao onda kad je prije skoro dvije decenije dolutao ovamo
lutajuci reporter Gerhard Ledic, koji je ovdasnje ljude upoznavao sa njima
samima
