-
- ZID OKRENUT SJEVERNOJ SVJETOLOSTI
Zastanu ljudi ovdje, ponekad, i misle: Zid kao
zid - star, oronuo. Gotovo da i ne obrate paznju na slova, jer ko je jos
toliko dokon da zidove iscitava. A taj zid nije obicna zid; to je lice
zidane seferdske starice, koja se vec gotovo cijelo stoljece ispovijeda
sjevernoj svjetlosti. I motri vas dok prolazite ocima punim judejske sjete.
Ocima, koje cete vidjeti jedino ako umijete gledati u zid trajanja. Vec
davno upokojeni firmopisac ovdasnji, Dodik, i sam nesvejsan trajnosti svog
djela, jednog prohujalog ljeta gospodnjeg na zidu ispisa u oba pisma:
ARON KAVEZON - TGOVINA MJESOVITE ROBE. Lijevo, dolje, jos doda:
UTEMELJENO 1900. i ostavi potpis u desnom uglu: Jos. Dodik. I decenije
izblijedjese, a slova ista. Kao da tu jos stoji Rifka, za pultom,
nepomicna, i nudi robu od prije onog rata. A Rifke nema: jedne tople noci
teske od mirisa lipa, i njene je velike oci, pune uzasa, odnio zaborav.
Gledam tu staricu na cetiri coska. Sa slova
spustam pogled; vidim da ljudi ulaze i izlaze i da je kuca ziva. A godina
je 1994. - odvratna, ratna. Po zidovskom kalendaru ko zna koja je to
godina placa, cija nas cifra moze da podsjeti na daleku buducnost. Sjetim
se onda nekih godina neslicnih ovoj i male poratne radnje, u kojoj su
drzali mjesovitu robui kristal. I zeljeznih roletni od valovitog lima,
koje i sada u sumrak spusta nevidljiva ruka, mozda ruka nekog ko sam sa
sobom nesto tiho govori mjesavinom jidisa i spanskog, mjesavinom jezika
Talmuda i socnog krajiskog narjecja, dok mu glas podrhtava na vjetru. "Gotejnju!
Gotejnju!" Uvijek se pitam je li ta ruka stvarna. I, je li Aronova. A
dobro znam da nema ruke, da se to tek dokon vjetar poigrava, stvarajuci
zabludu o proslom.
Stojim i po glavi prebirem one godine kad su ovaj
zid premazivali krecom i natpisima drugih firmi; stara slova su se
pojavljivala vec nakon kise i zbunjen sam iscitavao u prolazu: TRGOVINA
MJESOVITE ROBE, primjecujuci da ni sam firmopisac Dodik nije bio nacisto
da li se Aron prezivao Kavezon, ili Kaveson.
A sto su zid vise krecili, fasada se vise gulila
i slova se pomaljala kao ukleta; kao u pjesmi Bertolta Brechta "Nepobjedivi
natpis", koja veli kako su pokusavali krecom, pokusavali dlijetom da
odstrane rijeci, ali ih je unistavanje sve vise isticalo. Bas kao da je u
tim slovima dusa vlasnika, kao iscupano stablo izopcenog silom iz zivota,
probala da nadje utociste.
Sad gledam, eto, opet taj zid i cudim se: nikad
ga tako citkog nisam vidio, citkog i zagonetnog kao mudro slovo Solomonovo.
I mislim se: Ko Aron Kavezon bi? Iz knjige trajanja istrgnuta je stranica,
ona na kojoj je njegovo ime. Na davno vec mrtvom Jevrejskom groblju lezeci
kamenovi, prorijedjeni i napusteni, ne pripadaju njemu, jer on je bez
groba, bez biljega, s dusom u vazduhu i nema mjesta u tuznoj uvali ciju
kapiju jedino pamtimo vjetar i ja. On je bez zvijezde Davidove i njema
priprada zid, zid okrenut sjevernoj svjetlosti - tamo je jedino njegov
znak. I, mozda, zato jos nocu pretura po svojoj staroj radnji, a mi
mislimo da to tek lahor koraca kroz vrijeme. A u stvari, ovo je jedina
istina o njemu: Aron Kavezon, Zidov, trgovac; nestao pocetkom proslog
rata, bez osmtrnice. Dvije istine ne postoje, i on je tek stanovnik starih
i prepravljenih katastarskih knjiga.
Gledam, tako, i razamisljam. Pitao bih starce ko
Aron doista bi - ali ni staraca vise nema. Ne mogu da saznam ni kako se
zvao njegov brat. A znam iz prica za bracu Kavezon. Znam za vrijeme koje
je izumrlo. Znam. Ne znam nista - postojao je samo privid. I da ne bi
majstora Dodika, od covjeka ni ime ne bi ostalo. I zato je ovaj zid, sa
sjeverom zaprican, jedan istinski Aronov spomenik, pusti zid placa, sto
proklinje one sto digose na mirnog covjeka, koji uvece navlaci zeljezne
roletne i skrusen broji utrzak dnevni, tiho kao da pjeva psalme.
