-
- CRKVA SVETOG ANTUNA
Tesko da se u istoriji moze naci neka bozja kuca
koja se toliko "nasetala" kao bihacka zupna crkva sv.Antuna, ili svetog
Ante, kako ovdasnji vele. Kroz vrijeme je promijenila cak cetiri lokacije,
a na tri mjesta bila izgradjena. Ona je i sada na tri mjesta, ali i u tri
gradjevine razlicith namjena, oko kojih vrijeme oblijece i nosi cudnovatu
pricu. Prvi put je gradjena krajem 13. vijeka, ali je krajem 16. umjesto
tornja dobila minaret i postala Fethija. Drugi put se gradila krajem
proslog vijeka, u vrijeme austro-ugrarskih vlasti, i ostavila nam tek
toranj vjekovni. Treci put je moderna ozivjela na mjestu gdje i sada stoji.
I traju tri gradjevine, iz tri vremena, ime im isto I domaceg bi to
zbunilo, a kamoli stranca.
Kako nas ovog puta zanima druga gradjevina Crkve
svetog Antuna, ona s kraja proslog stoljeca, bice govora o njoj. Na njenu
gradnju se, kazu, cekalo ravno trista godina. Mogla se ona graditi i
ranije, ali je uvijek, pored ostalog bilo i pitanja: Gdje? tek izmedju
1860. i 1870. dobivena je za nju lokacija na Krizu, pripremljena je bila i
gradja, ali do izgradnje nije doslo. Tako je grad opet ostao bez zupne
crkve, kao sto je i bio kroz silna sijeda vremena. Stare listine vele: "Zupni
dvor bihacki upalise g. 1540. Uskoci, a tom prigodom izgori jos sedam kuca
u gradu. Najvise su pak boziji hramovi bihacki propali za vrijeme velikog
pozara, sto je bio grad g. 1578. zadesio. Od tog doba nije bilo u Biscu
kroz vise godina ni popa ni fratra. Spominje se g. 1586. da su od obiju
crkava, dominikanske i franjevacke, stajale samo gole zidine bez krova i
svakom unutarnjeg reda." I prodjose tri stoljeca, a nista se ne
promijeni. U bihackoj zupi bilo je 1885. godine 2.096 katolika, a zupnik
je prebivao u to vrijeme na brdu Krizu, "kod sela Zegara, koje je"
kako knjige kaze "za posljednje krajiske bune posve izgorjelo."
Valjda se zato i mislilio da je trebalo izgraditi novu zupnu crkvu bas na
Krizu. Poslije je Crkva svetog Antuna dobila novu lokaciju i zavrsena je
1894. godine. Smatra se da se na toj lokaciji i ranije nalazila jedna od
porusenih bihackih crkava, te da je tog puta crkva podignuta na crkvini.
Tesko je utvrditi kolio je to tacno, jer ne postoje pouzdani podaci o
pojedinim gradjevinama u ovom srednjovjekovnom jezgru. Ako je Elvija
Celebi ona tri sumnjiva dana i bio u Biscu, barem je mogao grad da opise,
pa da se zna sta je na cemu stajalo. Ovako, istorijsku istinu nasljedimo
ponajvise tek kao cutanje kamena. A ovdje sume stoljeca k'o vlati, pa kad
bi se covjek posvetio samo ovom gradu trebalo bi mu bar tri zivota da
nesto sazna, jer je nemoguce skrpiti istorijski mozaik a da se detaljno ne
raskopa svaki muzejski i arhivni kutak dviju odavno propalih imperija,
cije su listine u dobroj mjeri iscitale vatra i memla, pogotovo u vrijeme
strarih vojni i buna. Bilo kako bilo, cudne su stvari vezane uz izgradnju
ove crkve; uspjela je da pomjeri staro turbe i zauzme njegovo mjesto, ali
je novo turbe sagradjeno u isto vrijeme kad i ona, i od istog
materijala-domaceg "bihacita". Sezdesetih godina ovog vijeka desice se jos
jedna cudna stvar u vezi sa Crkvom svetog Antuna; nakon demonstracije
vjernika, o kojem je u ono vrijeme govorio "Glas Amerike", crkvene vlasti
prisilile su gradjevinsko preduzece da im, u zamjenu za njihovu parcelu,
na kojoj su se podizala dva vojna nebodera, sagradi u istom gradjevinskom stilu
i od istog materijala novu bogomolju.
No, da se vratim gradjevini o kojoj govorim:
gradjena je u negotskom stilu, ali je taj gradjevinski oblik zadrzala tek
nesto duze od tri decenije. Godine 1937. doslo je do izmjene tlocrta, pa
ona mijenja izlged dobro poznat sa starih razlednica Bisca; dozidjuje se
jos jedan sprat zvonika, a sam crkva je produzena da bi dobila izgled
krsta, nad cijim je krizistem podignuta kupola visine 36 metara. Tako je
crkva iz negotskog stila presla u bazilikalni oblik i postala jedna od tri
najvece crkve u zemlji Bosni, dugacka cak 58 metara. Imala je i pjevaliste
(kor), koje je jos dvadesetih godina napravio Alfonzo Kudric. Postoji samo
jedna fotografija ovako izmjenjene crkve i to u bihackom Zupnom uredu.
Ipak, i onakva kakva je bila ranije predstavljala je pravu arhitektonsku
ljepotu. Jos u vrijeme njene izgradnje Lopasic zapisa: "Katolicka zupna
Crkva sv.Antuna od kamena ukusno gradjena upravo se zgotavlja. Ona je
pravi ures Bisca."
A onda je ponovo dosla velika vojna i crkva je
stradal u aveznickom bombradovanju. Nestalo je i kupole, i pjevalista, a
samo joj se uspio oporaviti toranj, s one cetiri rupe u koje se nikad nije
stiglo ugraditi satove. Svejedno, jos su se dugo sa zvonika oglasavala tri
crkvena zvona, koja su nas svakodnevno obavjestavala da je podne, ili
zvonila za nekim ko je odlazio sa ovog svijeta. Zvona je skinuo pocetkom
sezdestih neki vojnik, kojeg je, vele, kasnije ubila struja. Crkva je tako
izgubila i dusu, a vjerovatno i ime, jer ga vise niko nije ni pominjao. I
osta tek kamen, isaran nemarom, grafitima i raznoraznim imenima, prosaran
mecima i vremenom. Uz njeno ime, ona tri zvona nasljedi nova zupna crkva
svetog Antuna, pa se i dalje oglasavaju, a ona, eto, ures Bisca, koje li
stete, umrije uspravna.
