-
- PROPAST KUCE SILBERSTEIN
Sve ono sto je pocetkom stoljeca imao Bec, imao
je i Bihac. Nije sala - bilo je to vrijeme raskosne Austro-Ugarske
imperije, u kojoj je se tada nalazio i nas grad, pa je, uz sve ostalo,
bilo sasvim normalno da Bihac ima i fotografsku radnju. Mozda bas iz Beca
stigao je izvjesni gospodin Silberstajn i prvi u ovaj kraj donio cudo
nevidjeno - umijece crtanja svjetlom, ili, kako se drugacije kaze, umijece
fotografije. Ensel Adams jos nije bio ni rodjen, Erih Salomon bio tek
djecak, a Silberstajni su vec imali poznatu radnju. FOTOGRAF AUS VESPIM.
Na poledjini jedne fotografije, koja predstavlja mladog oficira sa
odlikovanjem na munidru, stoji: PHOTOGRAPH ARTISTISCHES ATELIER VON J.
SILBERSTEIN. Kasnije ce to biti zastitni znak radnje u Bihacu, koja
je, moguce, bila tek ogranak poznate evropske firme. A gospodin u mundiru?
Vjerovatno je taj mladi oficir bio onaj majstor s kojim pocinje istorija
fotografije u ovom kraju, i nasa prica o staroj kuci Silberstajn, u kojoj
se prvi put u ovom gradu gledalo kroz objektiv neke stare Buschove kamere
i slikalo svjetlom.
Naravno, ovo je i prica o ljudima, o umjetnosti i
vremenu. Ali, najprije o kuci. Neki kazu da je ta kuca vec premasila stotu.
Postoji vjerovatnost da je djelo gospodina J. Silberstajna i da je
gradjena po uzoru na neku becku kucu sa ateljeom. Ali, ko ce to moci da
potvrdi, jer se brojke, izmjesane sa slovima, slojevima kreca i vremena na
fasadi doksata, vec dugo ne mogu procitati. A nesto za inat pise, nesto
cemu vrijeme ne moze nista; ni vrijeme, ni vjetrovi triju ratova koji su
sibali kucu Silberstajn. Srecem ljude i raspitujem se. Oni misle da je o
tome najbolje pitati stare Bisance. A koje Biscane? Zar one koji su odavno
otputovali na onaj svijet? Rijetki starci, koje vidjamo, zaboravljeni su
sobom i zaboravni. Njima gospodin sa fotografije ne znaci nista. Ni kuca,
koja je bila najljepsa u svoje vrijeme. O tome bi nam jedino mogla da
prica gospodja Ljerka Silberstajn, kad bi bila ovdje i medju zivima, jer
sve je i onako odavno prekriveno nekim velom nesjecanja, pa dobar dio nase
price cami u mraku i ne moze da nas dozove.
Tako ostaje tajna ko je bio gospodin J.
Silberstajn. Za oca gospodje Ljerke se zna: zvao se Leo i imao je
najljepsi umjetnicki atelje, u kom se snimalo, zbog staklene terase
okrenute istoku, pod dnevnim svjetlom. Poslije je gospodin Leo ljubav
prema fotografiji zamijenio za proizvodnju sode, a umjetnost slikanja
svjetlom je prepustio kcerki Ljerki, pa su na njegove ime stizale posiljke
porudzbine ovako adresirane: HERREN LEO SILBERSTEIN, SODAWASSERFABRIK,
BIHAC. Na primjer, od Ed. Angerera, vlasnika fabrike apotekarskih
proizvoda iz St. Johanna u Tirolu. Na poledjini vizitkarte kotarskog
sumara Ivana Majstorovica tekst; lijepo moli da mu se posalje kistra soda
- vode uz racun. Stizale su i razglednice. Na ostatku jedne jos stoji
postanska marka s motivom cuprije na Drini, na kojoj pise BOSNIEN:
HERZEGOWINA.
Niko ne zna kad je umro gospodin Leo Silberstajn.
Kazu poslije rata. LJerka je u ateljeu radila sama dugi niz godina i, sad
vec stari, bihacki fotografi dolazili su tu, da shvate cari zaustavljenog
trena na staklenoj ploci presvucenoj emulzijom od srebrnog bromida. I nasi
stari su se ovdje prvi put slikali. Zaustavljeni u mladosti. I moja majka.
Ocu je poslala 1938. djevojacku fotografiju, koju je snimila gospodja
Ljerka u svom ateljeu. Na slici majka stoji kraj malog stola, toboze
naslonjena i nema gdje da sjedne. Ljerkina "pticica" je pobjegla tog
davnog trena, a majka je zauvijek ostala da stoji, mlada. Moj dajzda
Mehmed, koji je nestao u proslom ratu, zaustavio je svoje svatove jedne
ratne zime pred ateljeom Silberstajn. Saonice jos stoje i prozebli svatovi,
a mlada jos ne skida duvak. Kraj mlade je i mladozenja, na drugoj slici.
On nije nestao u ratu, jer je fotografija najmocnija umjetnost - umjetnost
koja cuva od prolaznosti. Pred kamerama svi smo zauvijek.
I mnoge razglednice ovog grada su djelo
Silberstajnovih. Mnogi snimci ulica odlutalih niz vrijeme. Porusene kuce u
proslom ratu fotografija uspravlja. Kao da je sam bog poslao fotografa da
ispravlja greske koje ce kasnije napraviti ljudi i ratovi. Zato nas grad
na starim slikama ima onaj svoj izgled mladica, koji je tek zakoraknuo u
nepoznato. Na poledjini vecine slika incijali J.S., "trade mark" porodice.
Prebirem po prasini
bivseg doma Silberstajnovih, i po sjecanju. Dosao
sam prekasno da bih se tu slikao. Ali znam neke koji nisu. Znam i one koji
su se tu fotografisali, ukljucujuci Samju i Djuzu, koji su na drugom
svijetu. Tu je radio Toni, nakon rusenja Mrsica kuce. Radio je i Branko, i
gospodja Hava. A Ljerka je, vele, jednog dana otisla u Sarajevo, valjda
kod sestre Teze koja je bila udata za ovdasnjeg revolucionara Fahru
Midzica. I kuca je pocela da propada. A mi smo jos bili puni sna i
razmjenjivali medju sobom djecacke zelje o staklenom ateljeu. Svako je od
nas htio da ga ima. Bili smo zavidni nekim djevojkama, koje su tu kasnije
stanovale. I gospodinu Loncaru, koji je u prizemlju otvorio advokatsku
kancelariju. Sanjali smo uzalud nad pozutjelim slikama proslosti, a
odnekud se pojavio Vehbija i snove nam upropastio. Dosao on u ovaj grad,
kao ulicni higijenicar, i uvukao se tu. Kuci je poklanjao jedino svoj
nemar. Da je imao cime osjetio bih duh kuce Silberstajn. I ne bi nosao tek
lend - kameru Kodak, od koje su bili gotovo skuplji polaroid filmovi. Taj
Vehbija je dvije decenije presretao regrute po ulici i kafanama i nudio im
vjecnost zaustavljenu na trenutacnoj fotografiji. I svi su ga zvali
Vehbija slikar i vehbija fotograf, ali on to nije bio. Ako izdrze njegove
brze slicice, regruti ce ostati mladi.
Kao kad pacov osjeti katastrofu, pred sami rat
Vehbija je anonimno nestao iz grada. Carobno zdanje Silberstajnovih tek je
tad pokazalo svu bijedu; ruina je bila probudjena. A neki novi ljudi
navalise na stolariju i grede, pa ubrzo iz kuce nesta sve ono sto je vatra
bila raspolozena da proguta. S tavana se osuse silni negativi, trenuci
zabiljezeni na plocama i plan filmovima, i sjurise u prasinu. Pomijesani
sa zbukom i memlom dozivjese ljudsku sudbinu. Svuda komadi novina iz 1902,
stampani goticom. Bolno je probudjeno bajato vrijeme. U prasini knjiznica
iz 1903. internacionalnog "Instituta Fides", Leopoda Schlesingera iz
Berlina. Preko te provodadzijske agencije neko se iz ove kuce ozenio.
Mozda sa nekom od dana s fotografija nadjenih u rusevini? Ruina izbacila
ljeta iz zaborava. S novinama izmjesani katalozi: Benhard Wachtl iz Beca
nudi stilski namjestaj. Tu je i Wachtlov katalog iz oktobra 1907. sa
raznim Buschovima kamerama. I odrezak Vaftlove franko uputnice postom. I,
pored svega, ostaci Biblije na madjarskom jeziku. Kroz kucu je doslovno
projahao haos. I svi misle da tu ni mis ne moze opstati. A kuca jos zivi.
U jednoj preostaloj prostoriji zivi covjek, advokat Loncar. Nas doktor
Dragan. Kao od Svevisnjeg ostavljen da pazi na uspomene. Ako nije tu,
ostavio je poruku. A ako jeste: pred njim slika drugog covjeka. Pred njim
ozbiljan mladi oficir na staroj fotografiji. I doktor pretpostavlja da je
to gospodon Silberstajn. A ako nije? Svejedno, zive tu, oci u oci, dva
covjeka. A izmedju njih stoljece. Oni ununtra, nasuprot - a naokolo
vrijeme. Naokolo haos izmjesan cvrkutom ljeta.
- NAPOMENA
- Kuca Silberstajn vise ne postoji - srusena
je nakon rata. Pa kako je tekst o njoj pisan ranije (kao i ostali), ona
je uspravna i sada jedino u ovoj prici.
