-
- CRKVINA, ILI, SLOVO O TRAJANJU
Ovo je slovo o kamenu i covjeku. Slovo o trajanju.
A na pocetku slova brezuljak, na domak grada, i na brezuljku kamenje, sto
je jednom govor imalo. Nekad temeljac, spomenik, sta li, svaki je kamen
ovdje tek kamen, sto, gotovo vracen svom prapocetku, cuti o nama koje
pokriva. Pricali su mi neki o glagoljskom pismu, koje tu, po kamenju,
vidjese njihovi stari. Rekose, a stari im odavno ne gledaju; a i oni,
moguce, tek privid vidjese, jer slova nema, ni skorog ljudskog traga na
kamenu. Uostalom, sve je smrtno, privermeno i uzaludno sto ovdje dohvati
vid covjeka. Ipak sve upucuje na to da je nekad na ovom mjestu crkvica
stajala, jer brijeg se odvajkada zvao Crkvina i poticao rijetke na
razmisljanje.
A ko sagradi crkvicu ovdje, Bogu na oku da bude,
niko vise ne zna. Tek osta zapisano u starim listinama ime svete Lucije,
kojoj u cast neko podize zdanje. I nikakvog drugog slova u starim knjigama.
Ni Benko Radosevic, ovdasnji mestar od ljetopisa, o tome zapis ne ostavi.
Niz duga stoljeca kao voda se vuku pretpostavke, jer od svega imamo tek
ime brijega, koji je oko sebe oduvijek okupljao kuce i porod Covjekov. I
traje na laktu tla kamenje; razvijan boziji praelament, sto ceka redare
neba da ga poslazu.
Ako tu stvarno leze stari krstijani, nad njima
gotovo milenij lezi. A ako su tu drugi? Nad svima, uostalom, poneko
stoljece, jer ljudi tu kroz sijedu proslost svoje mrtve ostavljase. Sta o
tom strogi sudija - vrijeme zapisa u svoje listine ljudskoj pameti je
necitko. Ovdje je i proslost zauvijek prosla, za vrijeme zamakla, za kamen.
I izgubila svaku vezu sa Sada i Sutra. I nikad niko nece znati ko tu leze
do kraja svijeta da pociva.
Da l' velemoza neki, o kom ni trosnog slova nema,
ovdje tek posta jednak s drugima? Il' vitez umoran pruzi se pod kamen? Il'
mozda velikodostojnik neki zaspa bas tu, sam s nebom i kamenom? Ili
zanesen slikar, sto najednom sveticu nadje, zagledan u tuzne oci seljanke?
Il' neki ratnik mlad, koji je tek svijet gledao kao kroz staklo u
zagonetku? Kamen to nikom nece reci. I zalud se dva svijeta preko kamena
motre. I ne mogu se razumjeti. Mi prolazimo, a oni dolje su zauvijek i
vjecnost im je nasa tek magnovenje. Na nasa pitanja oni cute pod tim
kamenom sto je razbacan kao nebeskom sakom. Cute, a iznad njih huji kao
vjetar vrijeme, gonjeno vjecitim kalendarom.
I nema nacina spavace da upoznamo, ne umijemo da
citamo mrtva slova. Prije sedamsto ili vise godina, ili manje, svejedno,
znam sta bih zapisao prolazeci ovuda. Nevidljivi slojevi vremena pod mojim
nogama i ja govorim o Povratku kamena. Kad potupuno nestane trag ljudske
ruke, kamen ce ponovo biti lijep. I nista ostati nece do jezik praelementa
- nejasan i neunistiv sum vjecnosti. I tad cemo se pitati jedno: Gdje si
bio, covjece, da trajnije pises?
