-
- TURBE - LEGENDA ILI STVARNOST
U nekoj knjizi stoji da je turbe arapska rijec,
koja kod muslimana zamjenjuje izraz mauzolej, tj. nadgrobni spomenik, i da
je islamsko graditeljstvo ovu vrstu spomenika razvilo u vise tipova,
narocito kruznog i poligonalnog oblika, te da je pokriven kupolom. U istoj
knjizi jos pise da su turbeta obicno uz dzamiju, ili na groblju, mada to
cesto nije slucaj. Jedna druga knjiga veli da je turbe (turbe)
turska rijec, koja znaci grob, grobnica, mauzolej, u kojem je kenotaf (grc.
kenos - prazan i taphos - grob) simbolican grob podignut na
uspomenu pokojnika, cije tijelo pociva drugdje. Ta, druga knjiga, dodaje
da je pod kenotafom u zemlji lijes s tijelom pokojnika. Tvrdi i to da je
turbe neka vrsta kapelice nad grobom nekog muslimanskog sveca ili poboznog
covjeka. Rekose knjige tako, i toliko, a sta je istina? Sta je, ustvari,
turbe? I: zasto i otkud turbe?
Legende imaju prvu i zavrsnu rijec, jer turbe je
materijalizovana legenda. Sagradi se tamo gdje legenda pocne. A koliko
legendi - toliko i turbeta. Razasuti neveliki spomenici po cijeloj zemlji
bosanskoj izazivaju divljenje i strah, radoznalost i postovanje. Tako i
bihacko turbe, nastalo neznano kad. Prica se da je, negdje u srednjem
vijeku, nakon sto je ovaj kraj "fet" ucinjen, jedna hanuma od roda i
plemena vidjela dva sehida, dva neznana junaka od svjetlosti sacinjena, na
mjestu gdje je ranije stajala crkva i dala sagraditi turbe. Niko nikad ne
zna ko bi hanuma, ali se legenda i dalje prepricavala, u raznim verzijama.
Jedni su pricali da se opet pojavila zelena svjetlost, a neki, opet, da to
tek svjetlost nije bila. I tako, do danasnjih dana - legenda zivi i otice
niz vrijeme, sa svim stvarima i njihovim rasporedom.
Sta je prava istina niko nikad dokuciti nece. Ona
hanuma je davno otisla iz svijeta privermenog, pa je nemoguce tacno reci
sta je vidjela. Niko, ustvari, ne zna ni kad ni ko turbe sagradi. Zna se
jedino da je gradjeno dva puta i na dva mjesta. Jednom je bilo drveno i
podignuto na mjestu gdje su se, po legendi, pojavili sehidi, a drugi put
je zidano u vrijeme austrougarskih vlasti, koje su ga pomjerile, kako bi
na mjestu stare crkve sagradili novu, koja je trebala da bude mladja
sestra Crkve svetog Antuna sto Fethija posta. Bilo kako bilo, i ono i ovo
turbe sagradi nevjerovatna legenda, koja nama osta u amanet. Muzejske
knjige su preskromne i, osim legende, znaju jedino da je novo turbe
sagradjeno krajem proslog vijeka, od domaceg "bihacita", dakle od istog
materijala kao i njegova savremenica - crkva Svetog Antuna. I, tu znanje
prestaje. Prestaje, jer nauka legende ne uzima za osnovu. Zato, valjda,
niko nije ispitivao tajnu dva sarkofaga smjestena u unutrasnjosti turbeta,
na koje su pricvrsceni muski nisani. A i da je ko pokusao? Rijec kenotaf
je dovoljno stara i dovoljno objasnjavana. A objasnjenja nema. Nema ga
nigdje; ni u onoj ustanovi gdje rade ljudi koji se bave svetim knjigama.
Kao da je uzalud, na izmaku proslog vijeka, i Lopasic zapisao: "U
tvrdjavi (bihackoj - prim.H.D.) je zanimljiva grobnica (turbe-mausoleum)
dvojice turskih svetaca, gradjena od tesana kamena u iztocnom slogu, a
nadkrita kubom i proscem ogradjena. Vele, da je ta svetinja postala sgodom,
kad je neka pasinica ugledala svjetlost iz zemlje i da je njen pasa to
mjesto proglasio svetim. Ima i drugih prica o postanku te svetinje; Turci
do nje mnogo drze, a inace bi ju vec porusili, jer smeta prolazu i
saobracaju."
Kod starijeg svijeta, koji smo uspjeli da
zapamtimo, turbe je imalo poseban znacaj. I mnogi od nas upamtise svijece
upaljene u turbetu, a i peskire, koji su se u turbetu redovno mijenjali. I
lavor, i ibrik, u kojem je uvijek bila svjeza voda, jer se vjerovalo da
sehidi uzimaju abdest. Kasnije je turbe dobili i elektricno osvjetljenje,
ali je vrijeme cinilo svoje i legendu lagano guralo u stranu. Uostalom,
stari ljudi su izumirali, i niko vise nije mijenjao vodu i peskire, a i
nisani se pomalo nakrivise. Medjutim, prica jos traje i ceka da je neko
dovrsi. Ceka, a nemar i vjetar tek ovde zavire i udju, iz dosade, kroz
polupane prozore. Mnogi, sto stari, sto novi stanovnici ovog grada
jednostavno prolaze ovuda i nikad se ne upitaju sta je turbe i cemu. A
trebalo bi da se pitaju, ako ni zbog cega drugog, a ono zbog toga sto je
turbe jedna od cetiri gradjevine zbog kojih se ovaj grad razlikuje od svih
ovih gradova, jedan od cetiri simbola Bisca s razglednicama odavno
razaslanih po svijetu. Ljudi prolaze, kazem, i njihovi prolasci nista ne
mijenjaju. Legenda sama sebe prica, a prolaznici ne cuju ni nju, ni dokon
vjetar sto kroz prozore huji svoju opomenu. A i kad bi culi? I, sve se
odvija tako, bas kao da nije posrijedi spomenik kulture, kakve svudje po
svijetu paze i stite posebnim mjerama. Zar turbe da ceka sta ce na kraju
reci gospodar Zaborav?
