-
- KAPETANOVA KULA
Otkada je neimara ima i kula. Ako vec covjek nije
mogao da uzleti, onda je mogao u kulda da uzida svoj san, pa da se ispne i
s visoka svijet posmatra. I tako je to jos od Kule vavilonske, koja bi
pramajka svim kulama, neznanim i znanim, koje su, pored namjene, imala i
svoja imena. Zna se otkud Cele-kula i otkud slicne gradjevine, kojima
dadose imena po mjeri zla kom su sluzile, zna se i otkuda naziv sahat-kula,
a ova nasa, Bihacka kula-otkud, i zasto je nazvase Kapetnaova? Ime joj
nasljedismo, a niko ne zna po kom i cijem ga kapetanu dobi, a kamoli ko je
i kada sazida.
U knjigama postoje podaci da je negdje iz vremena
Matijasa Korvina, koji je zivio u 15. stoljecu, ali to se za sigurno ne
moze uzeti, jer je oduvijek u ovim krajevima istorija bila rasijana i u
prolazu se dogdjala, u hodu, a nikad se nije nasao neko vican kalemu da
neponesto u pravo vrijeme zapise. Godine 1630. Anastazije Grgurevic opsita
stanje u Biscu, te rece ko je grad drzao i kako, ali o Kuli ni on slovo ne
ostavi. Ostase listine i skoro uzaludne, pa se istorija sam na kamenu
prica, na makenu kojim puzevi laze, vec stoljecima, vanvremeni puzevi ciji
trag jedino sunce jutrom iscitava.
U knizi "Bihac i Bihacka krjina" Lopasic zapisa:
"Osobite vrsti sgrada je kula, visoka na tri tavana, na jugoistocnoj
strani grada prem Uni. Ne zna se da li su je nekoc Hrvati ili kasnije
Turci gradili. U njoj je bio stan pase, ili sandzka, a sad slzui tamnicom
okruznog suda." I nista se vise ne rece o tom. Iz zidova zdanja
otvorenih ociju gleda tajanstvo. Skorpija stoljetna u kamenu cuti i niko
ne zna za koga svoj otrov cuva. Ovovjekovni hronicar Ivan Tomasic,
oslanjajuci se na H. Strausa "Bihacke kule i gradine" (izd. "Oblitelj",
Zagreb 1923), smatra da je Kapetanova kula gradjena 1205 i da je bila
jedna od cetiri bihacke kule, od koje su tri razorene 1291-92. Sta je
istina nemoguce je reci, kao sto je nemoguce otici u proslost i sve to
lijepo provjeriti. Zbog toga Kuli kao dosadno - ljeskari na suncu i sa
cetiri strane motri svijet. I stepenice joj se dosadjuju; njima se penje
tek dokono vrijeme i cita bogati rukopis prasine. A koji se sve silni
podanik tu popne nekad, carski glas da javi. Koje li cudne fermane
donesose bezimeni glasnici i suznji u nocima koje niko ne zapamti.
Kula jeste "sluzila tamnicom", kako je to
prije sto ljeta zapisao Lopasic, ali je i ostala tamnica sve do 1959., i
to tamnica svake vlasti koja je ovuda prosla. Od svijeta samo slusali
nekada price o onima koji su "lezali" u kuli, krivi, ili, na pravdi boga.
Desetak godina nakod ukidanja tamnice, Zavod za zastitu gradova iz Zagreba
posla Andjelu Horvat da napravi projekat kojim bi se obnovila kula, pa se
sedamdesetih prionu na posao i spasi se simbol sa razglednica grada.I tako
Kula dobi novi krov i sve ostalo pod njim. Kasnije je i u muzej pretvorise,
ali joj osta stari duh tajanstva.
I nastavi kula pricu za rijetke, za one sto znaju
gonetati vrijeme, za one koji i pricinu vide. Prica ona, a glas joj pun
magle. I gotovo niko ne razaznaje sta kaze o svojoj starosti. Uostalom, ko
zna koliko moze biti star kamen; mladji je no vrijeme, a stariji no svijet.
A sto to odozgo odavno mrtav kapetan zbori, i kome? Nista i nikom - i nema
kapetana; to se jedino cuje vjetar sto kulu oblijece, ne bi li kako
ustalasao mulj oskudne istorije. I nema onih sto su tamnovali za Austro-Ugarske,
za stare i nove Jugovine. Na zidovima samo njihovi pogledi iznutra, i
pogledi izvana onih sto ih zalise. Svuda po kamenu nestvarne projekcije
vremena bremenitog zaumnim i proslim. Tajne, svuda tajne. Koji sve
velemoza, a koji pasa, tu vijek svoj vjekova mocan? koji kapetan? I po kom
se od njih kula nazva? Po Turnu, ili po Ravnikaru? Ili po nekom od
nasljednika Murad-age, prvog zapovjednika Bisca iz turskog perioda? Kula
to nikom nece reci. Ona stoji za inat i nedoumice je ne mogu da pomjere.
Cuvaju je cetiri vjetra kroz vjekove, i pelikan, sit i nesit, na jednoj
cosi, koji odnekud zaluta u ovaj grad potpis neimara da bude, neimara koji
mozda i ne bi vican slovima, a znade da ljutcem i domacim mehkisem sazida
tajnu knjigu svevremenu.
I tako, istorija minu, a mi na pocetku-o Kuli
saznasmo malo. Doduse, neki od nas kraj nje i zastanu, i vide: ovdje nista
nije proslo i sve se jos uvijek dogadja. Trajanje tu zapisuje sebe mimo
nasih satova i kalendara. Konacno, nasi satovi nisu mjera i prije bi se
reklo da su majstori i gospodari, tamnicari i zrtve, otisli negdje,
privremeno, da se odmore od ponovljive istorije, negdje daleko od cudne
proslosti ovog zdanja na cetiri vode.
