-
- SMOKVA NA KRAJU SVIJETA
Otkuda zaluta u ovaj grad, koji su spasile guske
i patke, i svoj zavicaj, gdje uvijek klima ima blag osmijeh, trampi za
zavicaj surovih vjetrova? I sto ce ovdje, na kraju svijeta, jedna mala,
obicna smokva - ficus carica? Gledam ja sa divljenjem kako ljeskari
na suncu i sasvim lagano poigrava na povjetracu. I mislim: lijepo je biti
smokva. A onda se sjetim onih smokava, sto sam vidjao u nekim gradovima
koji nisu bili juzni; bile su to usamljene, tuzne smokve, uhvacene na tren
okom iz autobusa kako drhte na kosavi. I znam: ovdje nije lijepo biti
smokva - ljeto prodje, a ona zelena. kasnije, na nevolju, dodju i mrazevi,
pa dodje dvadeset ispod nule, a niko se ne pita kako je smokvi. Jer, koga
je jos briga za jednu smokvu, koja je slucajno u ovom gradu. Uostalom,
malo ko je ovdje i primjeti.
Ali, otkud tu, nikla iz kamena sto crkva jednom
bi? Valjda je greskom taj kamen pobrkala sa onim svojim, toplim, juznim, a
nema noge da pobjegne. Zato joj je tu trajati, i trpjeti, na mjestu
skritom, na ubogom. I s kamenom razmjenjivati svoj nijemi govor, masucu
liscem suncu sto je privid. Na ovom mjestu nikad ziv covjek ne cu nocu
kako se smokva i kamen sasaptavaju, za mjeseca, kako jedno drugom
povjeravaju svoj tihi plac, koji raznosi bunovan vjetar po srusenoj
bozijoj kuci, kao eho stare molitve.
Gledam tu malu, obicnu smokvu, i na tren pomislim:
sretna biljka. I cutim pred njom, jezik njen ne znam. Mogu mirno da je
dotaknem, da joj malo savijem grane, ali necu. Dovoljno mi je da je gledam
kako ljeskari na suncu, na starom, dobrom suncu, i konstatujem da postoji,
na tren vidjena sretna. Ili, na tren uhvacena kako sanja, mozda o zavicaju.
A onda se rastuzim: smokva ne zna da dolazi jesen, kao sto pojma nema
zasto je u ovom gradu, u kom je slani vjetrovi juga nikad pronaci nece.
