-
- FETHIJA
Stanemo pred nju i cini nam se: na prste se
ispela nebo da takne, vrskom minareta oblake da raskroji. Zadjemo sa jedne
strane, motrimo sa druge - otkud god da je pogledom dohvatimo, tajne.
Svuda tajne. I cuda ljudske ruke, i cuda duha, u jednom. Stoljeca u njoj
cute, vjekovi je obiljecu, a rijeci su nemocne da je objasne, da je opisu.
Iznutra i izvana vrijeme u debelim naslagama, gotovo vidljivo vrijeme. I
njegov fijuk kao da mozemo cuti, kao da ga mozemo hvatati rukama. A nema
vremena - postoji samo prolaznost, koja sve mjeri. I nas, i sve ono sto
mislimo da posjedujemo. Jer: Ciji je kamen? Ciji je oblak i vjetar sto ga
goni?
Gledamo tako taj boziji dom i samo mislimo da o
njemu nesto znamo. A imamo u glavi tek puste, oskudne knjige, sto jedva
poneku rekose o njemu. Mi ne znamo govor njegova kamena, u kom pocivaju
stari molitve i ezani. Uostalom, ova kuca dva Boga promijeni, sest drzava
i ko zna koliko vladara, a osta mlada i zagonetna. I knjige vele da je to
jedna od najocuvanijih sakralnih gradjevina u zemlji Bosni, gradjenih u
srednjem vijeku. Stoljeca minuse, a ona, bogomolja bi - bogomolja osta;
jedom crkva, drugi put dzamija. U nju ljudi vec sedam vjekova isli pred
Boga. I ici im je. mnogi izvori kazu da je ta gradjevina, podignuta krajem
13. ili pocetkom 14. vijeka, bila katolicka bogomolja, o cemu danas
svjedoci tek portal i rozeta iznad. Kad je ovaj kraj "fet ucinjen", godine
1592. Turci je u dzamiju pretvorise, koju nazvase Fethija - Osvojena, od
fetehe - osvojiti. Izgled joj bitno promijenise rusenjem apside, a
pogotovo rusenjem zvonika i zidanjem minareta kasnije.
Prije jednog cijelog stoljeca Radoslav Lopasic
zapisa ovako: "Prvasnje uredjenje ove crkve dielom je promienjeno,
prozori su neki zazidani, a neki zinova probijeni; stari je zvonik prije
dvadeset i sedam godina porusen, te dansanja munara u zitocnom slogu
podignuta." Lopasic u nastavku pominjejednu sliku Bisca iz godine
1592, jedan bakrorez na kom se dobro vidi gradjevina o kojoj je rijec. On
veli: "Po slici se dobro poznaje, da je crkva bila gradjena u gotskom
stilu sa siljastimi prozori i visokim krovom. Zvonik je bio na osam kutova,
veoma visok, imao je gore u viencu vise zidanih tornjica na sominu (Erker)
i umjesto krovova veoma visok, siljast tulac od kamena." Zatim dodaje:
"Velika dzamija Bihacka "Fetija" bila je katolicka crkva posvecena sv.
Antunu, uz koju imahu dominikanci vec od 13. vieka manastir u zgradi, sto
postoji do danasnjeg dana te se za turskom vladanja kao i sada
upotrebljavala ko vojarna. Poznaje se na sjevernom zidu Fetije, da je bila
do nje dozidana neka sgrada, bez sumnje receni manastir dominikanski. Kad
su Turci crkvu pretvorili u dzamiju, cinila im se odvise visoka, pa zato
napravise iznutra ispod svoda novi strop, nad kojim je jos danas prostor
do svoda."
Tako i toliko Lopasic. A sta zapisa Benko
Radosevic u 15. stoljecu? Nista. A oni prije, i oni poslije? Niko ni rijec
ne ostavi kamen ovdje osta kamen - gospodar cutnje. Tek godine 1863., ili
1280 po Hidzri, neopznat klesar ureza arapskim krasnopisom u podnozju
minareta ove rijeci: "U zdravlje Njegova Velicanstva, naseg cara
sultana Abdulaziza, koji je poglaviti clan visoke porodice otomanskog doma,
zastitnik vjerozakona i popravitelj, urednik i popravitelj gradova... jest
ova munara sagradjena, a dzamija popravljena i u blagostanje dovedena tako,
da se recena munara broji medju tvorine, kojima primjera ne ima." Taj
kaligrafski natpis stoji i danas, i ispod njega, na drugom kamenu, pise: "Napisao
kajmakam Bihacki Hilmi.". A ko be klesar sto ureza rijeci? To je tajna.
Isto kao sto je tajna gdje nesta kamen koji je ranije stajao iznad vrata,
onaj na latinskom sto je tekst imao. Sto se pak tog kamena tice, koji je
nosi natpis "Hoc saxum fecit fieri eregius...", smatra se da je ugradjen u
rakovicku zupnu crkvu. Po Ivanu Kukuljevicu, istoricaru iz proslog
stoljeca, inace autoru knjige "Srednjovjecni i noviji napisi u Hrvatskoj i
Sloveniji", napis na rakovickoj crkvi urezan je oko 1400. i nema sumnje da
je istovjetan s onim sto je skinut sa Crkve sv. Antuna, odnosno Fethije.
Inace, lokalitetomFethije nauka se bavila tek usput i slucajno. Prilikom
popravke 1894. nadjeno je u predvorju ove gradjevine sedam nadgrobnih
ploca hrvatskih plemica iz 16. stoljeca. A ko su bili ti ljudi roda
visokog? I upita li se iko kud odose dominikanci, cijeg sveca, sv.Antuna,
neobjasnjivo nasljedise franjevci i po njmu nazvase svoje slijedece dvije
crkve?
Ovo su bila tek razmisljanja, a ne pitanja, jer
je na pitanja zaludno traziti odgovor. Zar nije onda iluzorno pitati i ko
su bili graditelji, koji ostavise na mnogim cosama od tesanog "bihacita"
nesto kao svoj potpis, kao signum sa nekog stotog svijeta. Ipak, gdje
odose oni kad bogomolja bi gotova? Jedini odgovor su nam tek mala,
nerazumljiva slova, okrenuta u raznim pravcima, sto ostase iza njih. I
Fethiju svuda spominju po ljepoti. Bas kao da je vile gradise, ili kao da
se ona u snu desi. Kao da taj kamen ne slozi ljudska ruka. A kad bi se
Lopasic mogao ponovo da pojavi, jos jednom bi rekao: "Dzamija, zvana "Fetija"
(Osvojena), na doljnjoj strani grada ponosita je sgrada, te se nad gradom
dize kao vita jela nebu pod oblake."
